Skip to main content

Poslednje objavljeno na blogu!

My Story as a Caregiver and Patient Advocate

This all started the day we heard the words, "This is better than the best-case scenario." You can go back to your life." I realized I no longer knew what our life meant. For almost two years, we lived in hospitals, separated from my husband and older son, focused entirely on helping our younger son, Viktor, recover. Everything else stopped. How It Started In November 2017, Viktor was diagnosed with Langerhans cell histiocytosis. His treatment lasted nearly two years and included chemotherapy, followed by long periods of waiting for his immune system to recover before the next phase could begin. Like many parents, I was suddenly thrown into a world I didn’t understand. I had no medical background, yet I needed to make sense of complex terminology, treatment plans, and decisions that affected my child’s life. Viktor during the treatment Learning Medicine Language One moment from the early days still stands out.  A nurse asked me to measure Viktor’s diuresis.  I didn’t eve...
Post a Comment
Pročitaj više...
Labels

O svetom i svetovnom

"Nemam problem sa Bogom, imam problem sa njegovom zemaljskom administracijom"... misao koja mi se ovih dana posebno vrti po glavi. 
Nikada nisam imala poseban odnos sa crkvom, čak nisam ni osetila pritisak u porodici da razvijam stav strahopoštovanja i bogobojažljivosti. Manje mi je bilo verovatno da verujem u likove iz epske fantastike, nego u neko božanstvo koje uređuje sve naše svakodnevne potrebe. Imam problem sa crkvom, sa organizacijom i infrastrukturom, nemam pozitivno mišljenje. Pokojna baka je bila u šoku kada je saznala da se ne nameravam udati u crkvi, ići sa krunom na glavi tri kruga oko oltara... žao mi je, mlađa unuka ti je uslišila tu želju.
A onda sam htela pokloniti se žrtvama stradalim u Novosadskoj raciji 1942. godine. Planirala prići spomeniku i ostaviti cvet... nisam mogla...
Ovo je moje lično iskustvo, nema veze ni sa kim, niti sa bilo čim, a bilo je različitih stavova i viđenja istog događaja. Jeste, bila sam u pratnji povorke koju su predvodili funkcioneri i funkcionerke Novog Sada i AP Vojvodine. Zajedno smo ušli u gomilu i tu sam izgubila svaki osećaj dostojanstva i ravnopravnosti. Saterana u ćošak, bez pregleda, uvida u dešavanja, osećala sam se vrlo neprijatno. Neminovno je bilo napustiti komemoraciju koju je organizovao "protokol Eparhije bačke" pošto mi je bilo neprijatno osećati se kao komad mesa bez volje i razuma koji je usmeravan u pravcima kako je organizatorima odgovaralo. Pri tom, nisam nasilno zaustavljena u prilasku zvaničnom delu programa, na čemu sam posebno zahvalna.
Kraj komemoracije sam dočekala sa strane, sačekavši da svi prisutni odu, kako bih prišla i ostavila cvet namenjen sugrađanima i sugrađankama čije kosti nosi Dunav od 1942. godine.  
Hvala, ali ne hvala.   


Labels:

Comments

Post a Comment

Please be polite and concise. On this blog anyone opinion is appreciated, but we need to respect each other. If you like my direct response, feel free to write an email to empowera.consulting@gmail.com, and I will respond to you as soon as possible. Thank you in advance! Ana