Skip to main content

Poslednje objavljeno na blogu!

My Story as a Caregiver and Patient Advocate

This all started the day we heard the words, "This is better than the best-case scenario." You can go back to your life." I realized I no longer knew what our life meant. For almost two years, we lived in hospitals, separated from my husband and older son, focused entirely on helping our younger son, Viktor, recover. Everything else stopped. How It Started In November 2017, Viktor was diagnosed with Langerhans cell histiocytosis. His treatment lasted nearly two years and included chemotherapy, followed by long periods of waiting for his immune system to recover before the next phase could begin. Like many parents, I was suddenly thrown into a world I didn’t understand. I had no medical background, yet I needed to make sense of complex terminology, treatment plans, and decisions that affected my child’s life. Viktor during the treatment Learning Medicine Language One moment from the early days still stands out.  A nurse asked me to measure Viktor’s diuresis.  I didn’t eve...
Post a Comment
Pročitaj više...
Labels

O ljubavi, životu i obavezama...

Kritikovana sam uoči Dana zaljubljenih, zbog čega baš na taj dan pišem o temi kao što je ljubav? Pa evo, popravljam prosek, pišem o ljubavi i mesec dana kasnije. 
Prethodna godina je bila prilično turbulentna po moje opšte psihofizičko stanje, ali sam preživela. Načinila me jačom, snažnijom, odlučnijom u tome šta želim za sebe i svoje najbliže. Nakon smrti majke, bila sam prazna, kao šuplja ljuštura koja ne ume da izrazi emociju niti da se poveže emotivno sa nekim ko zaslužuje vreme i pažnju. Tada sam otvorila oči i pogled usmerila prema porodici. Snagu mi je dao sestrić, pa sam ljubav gradila i razvijala prema njemu. Bilo mi je dovoljno. 
Ostala sama posle dugo vremena tesnog, ispunjenog života u kom je porodica bila značajan faktor. Potom sam osim bez momka, ostala i bez cimerke, sestre koja je živela u mom stanu. Uzajamnu simpatiju sam imala prema drugaricama iz srednje škole i koleginicama sa fakulteta. Idemo na kafu, pružamo podršku jedna drugoj, kuvamo ručak, pregledamo zajedničke fotografije i evociramo uspomene... 
Posebno me raduju moji prijatelji koji mi zaista žele sve najbolje. Njihova briga i oprez su mi dragoceni, a vreme koje provedemo zajedno zaista mi daje osećaj sigurnosti i podrške. E sad, podršku nikad ne tražim, ali je uvek imam. U ljubavnom, profesionalnom i svakom drugom smislu. Verujem da je uobičajeno, ali raduje me činjenica da u bilo koje doba, shvatite bukvalno, bilo koje doba i u bilo kojoj prilici mogu tražiti tuđe mišljenje. Nekad poslušam, nekad ne. Nekad to ispadne dobro, nekad ipak moram na teži način rešiti dileme i probleme. Ali i to je sastavni deo života. Ono što je bitnije jeste osećaj da ne radim ništa loše, da mogu opušteno razgovarati sa onima koji me poznaju do u poslednju dlaku na glavi i najdublju misao na koju pomislim. Zbog toga sam zahvalna i delim neizmernu količinu ljubavi sa njima. 
Drage moje prijateljice i prijatelji (znate ko ste) hvala na vremenu i strpljenju koje ste mi posvetili, uz izvinjenje ako sam ponekad bila prenaporna. Vaše mišljenje mi zaista znači i uvek ću se vraćati po još... 

Tekst objavljen: 14.03.2012. godine
Labels:

Comments

Post a Comment

Please be polite and concise. On this blog anyone opinion is appreciated, but we need to respect each other. If you like my direct response, feel free to write an email to empowera.consulting@gmail.com, and I will respond to you as soon as possible. Thank you in advance! Ana