Koliko dana se borimo protiv nasilja nad ženama? Odbrojavanje može da počne: 16, 15...

Dan nulti – odluka da napišem tekst o periodu u toku godine kojim se obeležava 16 dana aktivizma i/ili borbe protiv nasilja nad ženama.  

Svaka druga žena u Srbiji je tokom života bila izložena nekom obliku porodičnog nasilja. “
“Deset odsto žena prijavljulje fizičko nasilje u proteklih godinu dana, a skoro 22 odsto je telesnom nasilju bilo izloženo nekad u životu. Kada je o psihičkom nasilju reč, brojke još više zabrinjavaju: čak 32 odsto žena u Srbiji bilo je izloženo takvom nasilju u proteklih godinu dana, a tokom života ga iskusi skoro polovina njih – 48,7 odsto.”[1]

“Svaka treća žena u Srbiji je žrtva fizičkog nasilja u porodici
Svaka druga žena u Srbiji je žrtva psihičkog nasilja , a svaka četvrta je bar jednom u životu bila izložena fizičkom nasilju u porodici”[2]

            Zbog tih žena koje možda srećem na ulici, mimoilazim u gradu, zbog onih koje ne žele, ne smeju ili misle da niko neće čuti ako se oglase – pišem, jer nisam ravnodušna. U stalnoj borbi protiv vetrenjača, želim da pišem u ime onih koje se plaše za svoje živote. Možda se promeni nešto, možda prestanemo da okrećemo glavu i prijavimo nasilje, u svakom obliku.
            Šesnaest dana aktivizma je vreme koje povezuje nekoliko datuma posvećenih zaštiti i očuvanju ljudskih prava, ukazivanju na probleme marginalizovanih društvenih grupa, kao podsetnik i namera da se posvetimo njihovim potrebama.

            Dan prvi – 25. Novembar

Prema izvorima do kojih sam došla na internetu, povod za obeležavanja 25. Novembra kao Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, bili su protesti u Dominikanskoj republici nakon ubistva tri sestre Mirabel 1960. Godine, zvane „Las Mariposas“ (Leptiri). Zbog svog revolucionarnog delovanja i borbe za demokratiju, Rafael Truhiljo je naredio njihovo ubistvo. Na putu ka poseti muževima koji su bili u zatvoru, sestre Patria, Minerva i Maria Teresa su zadavljene, a kosti su polomljene. Nakon toga došlo je do rušenja Truhiljovog režima 1961. godine, kao i atentata na njega, budući da su tragično stradale sestre bile simbol nacionalnog i feminističkog otpora.
1999. godine Ujedinjene nacije su ovaj datum proglasile Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama.[3]

            Dan drugi – 1. decembar

Ovaj datum je počeo da se obeležava nakon sastanka ministara zdravlja svih zemalja 1988. godine, prilikom čega je došlo do saglasnosti o potrebi bolje razmene informacija o ovoj bolesti. Smatra se početkom godišnje kampanje sa ciljem dobijanja javne podrške o podizanju nivoa svesti, prevenciji širenja zaraze i  osiguranju obrazovanja vezanu za ovu bolest.[4]

            Dan treći – 6. decembar

            6. decembra 1989. godine, 25-godišnji Marc Lepine je na Montrealsom univerzitetu poluautomatskom puškom i nožem ubio 14 žena i ranio još 14 osoba (9 žena i 5 muškaraca). Razlog? Smatrao je da zbog „feministkinja koje mrzi“ nije upisao željeni fakultet...
            U znak sećanja na Montrealski masakr, 6. decembar se obeležava kao Nacionalni dan sećanja i akcije protiv nasilja nad ženama, kako ga je proglasila kanadska vlada.
            Nakon ovog događaja, brojne ženske organizacije su pokrenule javne rasprave, inicirajući i podršku obrazovnim programima koji bi sprečili dalje nasilje nad ženama.[5]
           
            Dan četvrti – 10. decembar

            „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.“[6]
            Pa kako onda?!
„Muškarci su počinioci rodno zasnovanog nasilja mnogo češće od žena. Čak 89.9% slučajeva fizičkog nasilja počinjeno je od strane muškaraca. Dodajmo tome 79.0% psihološkog nasilja i 85.3% ekonomskog nasilja počinjenog od strane muškaraca. Najčešći počinioci su muževi i partneri: 50.6% ekonomsog, 58% psihičkog i 71.7% fizičkog nasilja počinjeno je od strane supruga i partnera. Konačno, najekstremniji slučajevi fizičkog nasilja nad ženama su skoro bez izuzetka počinjeni od strane muškaraca (96%), a 80.8% od strane muževa i partnera.“
            Koja je to jednakost kada u rezultatima istraživanja koja su objavljena: „među dečacima 17% misli da je seksualno nasilje nad ženom izazvano njenim „neprikladnim ponašanjem“. Čak 14% dečaka uvredilo je svoju devojku ili neku drugu mladu žensku osobu, dok je 6-7% bilo nasilno u vršenju pritiska za seksualnim odnosom, fizički nasilno ili kroz pretnje.“[7]
Ko je odlučio da je jedna osoba vlasništvo one druge, da je tuče, ucenjuje, zastrašuje i plaši?! Bez obzira na pol, sva „ljudska bića“ su nečije ćerke, sestre, majke, tetke, bake, one su vaspitačice, negovateljice, učiteljice, teoretičarke i praktičarke, plastičarke i poslastičarke, rade sve poslove u kući i van nje, u najvećoj meri raspolažu i uređuju kućni budžet, bave se vaspitanjem dece, leče se od svih njihovih bolesti, iznova i iznova uče ono što deca pohađaju u školi. Pružaju podršku na svakom koraku sinovima, braći, očevima, muževima... Pa kako onda neko odluči da digne ruku na njih, jer je „izazvala njenim neprikladnim ponašanjem“?!
Institucionalni odgovor na borbu protiv nasilja postoji. U maju 2011. Godine pet zemalja regiona je potpisalo  Konvenciju o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici Saveta Evrope u Istanbulu. Albanija, BJR Makedonija, Crna Gora, Makedonija, Crna Gora, Ukrajina i Srbija su pronašle način da na nivou centralne Evrope i centralne Azije spreče i bore se protiv oblika nasilja u porodici i nad ženama.[8]
Neki projekti podržani od međunarodnih institucija imaju za cilj da ponude odgovore ženama, žrtvama nasilja na pitanja kao što su:
-       Kako se zaštititi od nasilja
-       Kako preživeti nasilničko ponašanje
-       Kako dokumentovati povrede (ako ih ima) i zatražiti medicinsku pomoć u slučaju nasilja
-       Ako napuštate nasilnika
-       Internet sigurnost i
-       Više o pravima žena:
a) informisanje o pravima
b) postojanje podrške i osnaživanje za izlazak iz nasilničkog odnosa
v) senzibilitet institucija i društva na temu partnerskog nasilja
g) brza reakcija policije i tužilaštva u slučaju nasilništva
d) promena patrijahalnog stava i odnosa prema ženama
đ) spremnost žrtve nasilja da koristi svoja prava.[9]

            Svako od nas može pomoći, samo ako prestane da ćuti, da okreće glavu na drugu stranu, prizna da problem postoji i isti prijavi nadležnim organima. Svako ko želi, može sopstvenim primerom i postupcima stati na put nasilju u partnerskim odnosima i sprečiti da se crne hronike dnevne štampe pune tužnim naslovima o novim žrtvama nasilja u porodici. Spremna sam i da potpišem dosledniju primenu Konvenciju Saveta Evrope protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici[10].

Izvori:

Statistika:  
Načini obeležavanja, kampanje:
Lični primeri:
Šta dalje:








Comments

Popular Posts